ČETIRI FAZE JUNAKOVOG PUTOVANJA

Svatko od nas je Junak na Junakovom Putovanju na kojem postoje etape koje prolazimo. Svaka od njih je jednako vrijedna i nužna za cjelovito Putovanje!

Život sȃm je Putovanje i najuzvišenija duhovna praksa koju poduzimamo, pa ste samim time što živite već na Putu. Nema krivih koraka, grešaka niti nam itko broji bodove, ali uvijek je korisno imati Putokaza za lakšu orijentaciju i navigaciju našim Putovanjem:

 

SPAVANJE

 

Ž𝒊𝒗𝒐𝒕 𝒔𝒆 𝒅𝒐𝒈𝒂đ𝒂 “𝒎𝒆𝒏𝒊”.

Stav: Ego, Žrtva

 

Opis životnog iskustva: okrivljavanje, prosuđivanje, nikada nije dovoljno dobro.

 

Uvjerenja o životu: Nešto nije u redu. Postoji problem i netko je kriv. Problemi se trebaju rješavati kroz um.

Ključno pitanje: Zašto ja? Tko je kriv?

 

Kada „spavamo“, nemamo kontakt s Jastvom, u potpunosti smo identificirani s egom i mislima, emocijama i senzacijama koje prolaze kroz nas. Vjerujemo da smo mi »malo ja« – osobnost odvojena od drugih, pa se poistovjećujemo s ulogom žrtve, okrivljavamo, procjenjujemo i stvaramo konflikte s onime što jest (Stvarnošću).

 

Vanjski svijet doživljavamo odvojenim od sebe, kao opasno mjesto na kojem vlada natjecanje, konkurencija, preživljavanje, a u kojem ovisimo o tuđoj potvrdi, prihvaćanju i ljubavi.

 

Pitamo se: »zašto ja« i »tko je kriv?«. Tražimo sebe u vanjskom svijetu, u materijalnim stvarima, iskustvima, drugim ljudima. Doživljavamo odvojenost, usamljenost, strah, nedostatak (napose novaca i ljubavi), a sreća nam ovisi o trenutnim zadovoljstvima i okolnostima poput seksa, napredovanja, godišnjeg odmora itd. Svoju vrijednost procjenjujemo kroz novac, uspjeh, status i materijalne stvari. Živimo dramu – gotovo kao da je kreiramo da bismo se odvratili od dubljeg pogleda u sebe. Bježimo od svega nepoželjnog, a stremimo sigurnosti i komforu. Druge ne doživljavamo onakvima kakvi jesu, već kao sredstva za zadovoljavanje svojih ego potreba.

 

Osjećamo se necjelovitima. Živimo u glavama gdje imamo kreirane mentalne kopije Stvarnosti. Nismo gotovo nikada prisutni, jer smo u mislima u zamišljenoj prošlosti ili budućnosti u kojoj se bavimo svojom ego slikom o »sebi«. Razmišljamo opsesivno o sebi i tome što drugi misle o nama, kako izgledamo, koliko imamo novaca, jesmo li uspješni.

 

Sada nije dovoljno dobro i za to tražimo krivca. Uglavnom su nam krivi drugi ljudi i situacije ili sama Stvarnost. Ne doživljavamo život direktnim iskustvom, već kroz interpretaciju uma. Ne želimo preuzeti odgovornost za svoje stanje postojanja i život, već bježimo od toga, otupljujemo se i sedatiramo seksom, alkoholom, hranom, drogom, kupovanjem, surfanjem po ekranima, radom, spašavanjem drugih te ostalim površnim aktivnostima, koje nam odvraćaju pažnju od samoga sebe.

 

Kada započnemo preuzimati odgovornost za svoje stanje, činimo prvi korak ka sljedećem stanju postojanja koje ćemo nazvati »kreiranje«.

 

KREIRANJE

 

𝑱𝒂 𝒌𝒓𝒆𝒊𝒓𝒂𝒎 𝒔𝒗𝒐𝒋 ž𝒊𝒗𝒐𝒕.

 

Stav: Kreator

 

Opis životnog iskustva: znatiželja, veće samopouzdanje, započinjanje prepoznavanja svojih misli.

 

Uvjerenja o životu: Problemi su ovdje kako bih učio/la iz njih. Ja sam kreator problema, stoga ga mogu i riješiti.

 

Ključno pitanje: Što mogu naučiti iz ovog iskustva? Što želim kreirati?

 

Na ovom stupnju svijesti prepoznali smo da imamo mogućnost misliti pozitivne ili negativne misli te da svojom voljom, ponekada, možemo odabrati pozitivne misli. Uzdigli smo se iz uloge žrtve i prepoznali da možemo sagraditi bolju sliku o sebi. Shvatili smo da možemo kreirati više i bolje od onoga što sada imamo na način da sami sebe usrećimo. Sada se više ne smatramo u potpunosti žrtvom života, nego i kreatorom.

 

Ali, i dalje imamo otpor prema onome što jest – Stvarnosti zato jer sada shvaćamo da želimo više i bolje od onoga što smo dosad imali, te želimo snagom svoje volje učiniti da se to i manifestira u našem životu. Ovo je faza afirmacija, pozitivnog razmišljanja i vizualizacija.

 

Također, ovo je faza u kojoj mnogi ljudi zapnu, jer je vrlo privlačna egu budući da mu se čini kako je napokon pronašao čarobni štapić za dobivanje svega što želi. Zbog toga je kolektivni um opsjednut s idejom o manifestiranju i kreiranju svega što navodno želimo (što nam se propagira kao poželjno), kako bismo se napokon zadovoljili (auti, novac, partneri, bolji posao, uspjeh, popularnost, ljepše tijelo, itd.).

 

Na ovom stupnju svijesti, vanjski pokazatelji uspjeha poput novca, izgleda, partnerstva, uspješnosti, popularnosti i takozvane duhovne razvijenosti i dalje su mjerilo naše vrijednosti, ali sada shvaćamo da probleme možemo tretirati kao izazove i učiti iz njih. Rađa se snaga volje, koja još nije usmjerena k istinskom buđenju, već k primarnom površinskom poboljšanju svojih životnih okolnosti.

 

Korisno je to što počinjemo promatrati svoje misli kako bismo prepoznali kada su negativne i zamijenili ih pozitivnima, tako da se sjedalo Promatrača zauzima, iako iz još nezrelih motiva. Međutim, u ovom stanju svijesti i dalje smo identificirani s egom i sadržajem naših misli, emocija i fizičkih senzacija. Pozitivno je to što se više ne poistovjećujemo s ulogom žrtve u tolikoj mjeri kao tijekom prethodne faze potpunog spavanja, već se identificiramo i s ulogom kreatora.

 

I dalje se radi o ulogama. I dalje pružamo otpor onome što jest – Stvarnost nam nije dovoljno dobra i želimo je mijenjati da bismo se osjećali bolje, ali sada osjećamo i novu snagu, samopouzdanje i nešto kao ljubav prema sebi. Iako se radi o tome da ego gradi bolju sliku o vlastitoj vrijednosti, ovo je vrijedna faza, jer se počinjemo samopromatrati kako bismo pronašli uzroke i rješenja svojih problema.

 

Međutim, još uvijek mislimo da se problemi mogu riješiti snagom volje – mijenjanjem sebe ili vanjskih okolnosti. Probleme shvaćamo kao izazove koje smo sami kreirali, što je mnogo bolje od prethodne faze u kojoj smo bili pogubljeni u problemima, ali još uvijek ne uviđamo da smo mi ti koji smo stvorili probleme u umu i da problemi ne postoje u Stvarnosti nego samo u našem umu. Pokušavamo probleme riješiti mijenjanjem misli, ali se i dalje vezujemo uz vanjske i unutarnje događaje da bismo se dobro osjećali. To znači da ćemo i dalje nekada biti dobro, a nekada loše ovisno o okolnostima u našem životu.

 

Prelazak u sljedeće stanje postojanja traži od nas da ozbiljno sjednemo na sjedalo Promatrača i počnemo prihvaćati ono što jest. Drugim riječima, prepuštamo se životu da nam donosi sva iskustva onakva kakva jesu, a mi puštamo da protječu kroz nas bez otpora.

 

PROMATRANJE (SVJEDOČENJE)

 

𝑱𝒂 𝒑𝒓𝒐𝒎𝒂𝒕𝒓𝒂𝒎 𝒔𝒗𝒐𝒋 ž𝒊𝒗𝒐𝒕.

 

Stav: Promatrač (Svjedok)

 

Opis životnog iskustva: dopuštanje, prihvaćanje, nevezivanje.

 

Uvjerenja o životu: Mene ne sačinjavaju ni moje misli ni emocije ni tjelesne senzacije. Ja sam Jastvo. Svjesnost. Iskustva dolaze i odlaze, a ja sam u centru svoje svijesti. Otpuštam otpor Stvarnosti.

 

Ključno pitanje: Tko sam ja? Što Stvarnost želi kreirati kroz mene?

 

U ovoj fazi shvaćamo da nismo ono što smo mislili da jesmo i da moramo otpustiti maštarije ega o igračkama za koje vjerujemo da će nas usrećiti, te zauzeti svoje mjesto na sjedalu Jastva. Priznajemo sebi da patimo i prestajemo pokušavati poboljšati svoje stanje mijenjanjem vanjskih, površinskih okolnosti, jer polako shvaćamo da nas, na kraju, ništa od toga ne može osloboditi niti popuniti prazninu koju osjećamo.

 

Okrećemo se unutra i prestajemo pokušavati preoblikovati Stvarnost. Prestajemo pružati otpor onome što se događa. Propuštamo sva mentalna, emotivna i fizička iskustva kroz sebe, što znači da surađujemo sa Stvarnošću koja se zapravo cijelo vrijeme izražava kroz nas. Shvaćamo da je sve savršeno ovakvo kakvo jest, da je sve jedna nedjeljiva Kozmička Cjelina te da ne postoji stvarna odvojenost osim one stvorene u umu.

 

Prestajemo živjeti kroz mentalne kopije Stvarnosti i prisutni smo sa svim manifestacijama Sadašnjeg Trenutka (Stvarnosti) onako kako se pojavljuju u nama i ispred nas. Ne bježimo od boli i nelagode, već ih propuštamo jer su samo oblici energije. Ne vezujemo se ni uz kakva iskustva i prestajemo doživljavati podjelu na dobro i loše, poželjno i nepoželjno. Iako i dalje vidimo polarnosti, ne vežemo se niti uz jednu.

 

Stvarnost se sama brine za rješavanje svih problema, a mi više ne stojimo na putu pokušajima da mislima kontroliramo ono što se događa. Osjećamo obilje svega, jer je sve energija i nije nam više važno mjerenje koliko čega „imamo“ (novaca, ljubavi, prijatelja, uspjeha, titula, postignuća). Shvaćamo da su prošlost i budućnost samo mentalne konstrukcije u umu i sve se više opuštamo biti prisutni u Sadašnjem Trenutku (što je isto što i Stvarnost), a sreća je sve što se upravo događa.

 

Ne trčimo za ostvarenjem nečega. Ne vrednujemo više sebe time ostvarujemo li svoju svrhu, jer shvaćamo da ne možemo ne biti mi i ne možemo ne ostvarivati našu svrhu, jer je naša svrha biti potpuno prisutan u onome što se sada zbiva. I dalje imamo preferencije što volimo, a što ne, ali ne uvjetujemo Stvarnost da mora biti onako kako je nama ugodnije i sigurnije. Sigurnost više nije primarna. Sada smo tu gdje jesmo s onime što se događa i puštamo životu da se izrazi kroz nas.

 

Kreativnost i slobodna ekspresija nam je sve izraženija i spontanija, jer se više ne ograničavamo idejama o uspješnosti i tuđem mišljenju. Zračimo svjetlošću otvorenog Srca i Uma, jer ne pružamo otpor Životu da prolazi kroz nas. Ne vezujemo se ni uz što, jer je sve prolazno i zbog toga smo u mogućnosti zaista uživati u savršenstvu takvosti svakog trenutka.

 

Doživljavamo osjećaj neograničenosti, slobode i beskonačnih mogućnosti te obilje svega, jer vidimo da je sve dobro, da je sve što trebamo uvijek tu i stiže kada nam treba. Niti tren prerano, niti tren prekasno. Odnosimo se prema drugim ljudima kao ravnopravnima sebi. Ne radimo razlike između ljudi temeljem nekakvih etiketa. Prepoznajemo u svakome dublje Jastvo bez obzira na to kako se na površini ponašali i izgledali. Jednaki smo sa svima i prihvaćamo ostale onakvima kakvi jesu.

 

Bavimo se svojim poslom, a tuđi i božji posao prepuštamo njima. U miru smo sa svime što jest. Imamo otvoreno srce, jer smo naučili propustiti samskare (emotivne obrasce/traume) koje nam nisu dozvoljavale vidjeti da su svi naša braća i sestre i više od toga – svi smo Jedno. Nemamo više problema, jer shvaćamo da su problemi nastali u umu otporom Stvarnosti i poistovjećenjem s egom. Svaki događaj je prilika da kultiviramo suosjećanje, otvorenost, prihvaćanje i svjesnost Jastva.

 

Sljedeća faza je zapravo samo produbljivanje ove faze, a do nje se dolazi tako da svakoga dana odlučimo ponovno iznova reći DA Stvarnosti te nikada to ne prestajemo, sve dok nas u jednom trenutku Jastvo u potpunosti ne povuče u sebe i tada više nikada nemamo nikakav problem. To je buđenje ili prosvjetljenje ili jednost sa Stvarnošću. Nazvala sam tu fazu BIVANJE ili JA JESAM.

 

BIVANJE (JA JESAM)

 

𝑱𝒂 𝒋𝒆𝒔𝒂𝒎 ž𝒊𝒗𝒐𝒕. 𝑱𝒂 𝒋𝒆𝒔𝒂𝒎 𝑺𝒕𝒗𝒂𝒓𝒏𝒐𝒔𝒕. 𝑱𝒂 𝒋𝒆𝒔𝒂𝒎 𝑱𝒂𝒔𝒕𝒗𝒐.

 

Stav: Jedno sa svime i svima (više nije stav, nego jednostavno bivanje).

 

Opis životnog iskustva: mir, prostornost, Jednost (nema odvojenosti), otvoreni Um i Srce.

 

Uvjerenja o životu: Postoji samo jednost. Nema problema ni ikoga tko bi ih rješavao. Ego osobnost je rastvorena u Jastvu.

 

Ključno pitanje: Nema više pitanja – postoji samo direktna spoznaja o onome što jest u sadašnjem trenutku kao jedino što postoji.

 

Ovo je stanje svijesti kojem težimo cijeloga života. To je »kraj« našeg Junakovog Putovanja, to je osjećaj jednosti sa svime što jest. U ovoj fazi nema više ni Promatrača, jer nema ničega odvojenog što treba promatrati – sve smo to mi. Nema odvojenosti između nas i Stvarnosti. Osjećamo jednost i savršenstvo Stvarnosti koja se manifestira u svim mogućim formama vječnog sadašnjeg trenutka. Život i mi smo jedno.

 

Shvaćamo da je sva forma kreacija uma – iluzija Maye. Sve je u Svijesti. Osjećamo beskonačan mir i slobodu bez obzira na to što se događalo u nama ili oko nas. U potpunosti smo se odvojili od identifikacije s egom, umom, emocijama i fizičkim senzacijama, pa možemo direktnim iskustvom doživljavati Stvarnost onako kako se savršeno odvija.

 

Novac doživljavamo samo kao jednu od formi i dajemo ga i primamo slobodno i s radošću.

 

Mi smo izvor vremena i shvaćamo da smo sami kreirali iluziju linearnog vremena stvarajući mentalne koncepte prošlosti i budućnosti, u kojima smo živjeli u vlastitim glavama. Sreća, tuga, strah, zadovoljstvo i nezadovoljstvo samo su različita stanja jedne Stvarnosti, različiti oblici iste energije koji su samo u vječnom prolazu, plesu.

 

Nemamo više osjećaj vlastite osobne svrhe koju treba izvršavati, jer je naša jedina svrha postojanje, i to je više nego savršeno dovoljno! Život sȃm je svrha. Nemamo kuda ići, ništa za postići, ništa za kontrolirati, samo jesmo potpuno prisutni u onome što se trenutno odvija, bilo da gulimo krumpire ili vozimo automobil, vodimo ljubav ili surfamo internetom.

 

Nemamo više preferencija (što želimo, a što ne želimo), jer želimo ono što jest, stoga uvijek dobivamo ono što želimo. Misli koje prolaze kroz nas vezane su uz ono što se trenutno događa, a ne uz fiktivnu prošlost ili budućnost. To zovemo i Buddhinim umom ili Buddhinom prirodom, a možemo to zvati i Kristovom svijesti, Atmanom, Nirvanom ili prosvjetljenjem. I ne radi se o nekom budućem stanju, već je prisutno sada i ovdje u svakome od nas. TO JE NAŠE PRIRODNO STANJE koje ignoriramo.

 

Ne živimo više u glavi, već u cijelom svojem biću, što znači u tijelu kroz koje doživljavamo savršeni sadašnji trenutak u bilo kojem obliku se odvijao. U svim odnosima shvaćamo da ne postoje »drugi«. Više ne postoji dualnost, ne postoji odvojeni »mali ja«, kao ni drugi odvojeni od nas. Promatramo svoje uloge u životu sa nevezanom mirnoćom i stoga osjećamo podržanost i ljubav prema svemu.

 

Dajemo svemu prostor. Imamo autentične odnose s »drugima«. Autentičan odnos izgleda kao otvorena prisutnost bez htjenja ičega od drugoga. Davanje drugome prostora da bude onaj koji jest tako da smo mi sami uzor i utjelovljenje naše unutarnje istine. Vanjski svijet je projekcija uma koja se događa u jednoj nedjeljivoj Stvarnosti. Sve je svijest i sve je dio te iste svijesti. Ne možemo biti odvojeni od te Svijesti, jer nemamo kuda otići. Život je tretiran kao san, a mi smo i sanjač i san. Sve postoji samo u umu, sve je misaona forma.

 

Svi smo već sada slobodni, samo to ne vidimo. Neki od nas nisu svjesni svoje slobode, jer još uvijek gledaju kroz ego, ali svi smo već Buddhin um u svojoj srži. Ne postoje »drugi«. Sve je jedna cjelovita Stvarnost, koja se manifestira kroz bezbroj naizgled odvojenih ljudi, bića i stvari, no to što vidimo različitosti ne znači da u srži sve nije jedno.

 

Shvaćamo da smo tražili ono što nam je uvijek bilo tu, pred nosom, ali prejednostavno da bismo uvidjeli: sve je Jastvo. Uvijek je sada. Bilo gdje je ovdje.

 

Ne postoje ciljevi niti išta za postići, zaljubljeni smo u sve i svakoga, jer je sve samo drugačija pojavna forma jedne savršene Kozmičke Stvarnosti. Shvaćamo da smo oduvijek bili žrtve samo svojih misli o Stvarnosti koja je uvijek benevolentna. Osjećamo unutarnji mir u svakodnevnom životu i harmoniju ma što radili, jer shvaćamo da ne postoji ništa što bismo trebali postići da bismo bili mi. Jesmo, postojimo. Savršeni. 

 

(iz knjige „Peti element“ Marine Bitorajac)